Cudan je život. Zasto neki ljudi imaju sav izbor na svijetu, a neki ne.
Moje djetinjstvo nije bilo bajno, nije da sam cijeli život mislila, ako poželim nešto, moje je. Ali me izgradilo u osobu koja danas, eto, ima izbora. Nemam sve putove otvorene, ali imam dosta. Nemam djece, muža, cak ni psa, samo par biljaka koje mogu poklonit prijateljima ako se više ne mogu brinit za njih.
Moj posao mogu radit bilo di na svitu, a ako se napokon uputim i pocnem predavat na internetu, granice ne postoje. (well, wifi granice postoje)
Ali imam preko 30 godina i puno ovih prijasnjih sam bacila niz rijeku. Faks koji se odugao, posao u Zagrebu koji nije potrajao, posao u Njemackoj koji nije potrajao. Sve je imalo svoje, ali nista nije bilo stalno.
I onda se nadem tu, s ovim poslom, i ovim opcijama i cini mi se da moram ostat tu. Da vise nemam pravo riskirat i pokusavat. Idi zacrtanim putem.
Ali... postoji vise nacina za ic zacrtanim putem. Ne moram spalit sve i uputit se pjeske u Nepal. Ako isplaniram i organiziram... sve je moguce. Samo moram odlucit tocno sto želim.
Naime... život je kratak. Jos 30 god maksimalno cu moc ovako uzivat prije nego krene starost, a i to je ako ne bude rata, ako ne propadne sve, ako ne umrem prije toga od raka, secera, srcanog, automobilske nesrece ko zna.
Tuzna posljedica ucenja o obiteljskoj povijesti je da shvatis koliko smo svi nebitni. Za generaciju dvije, niko nas se nece sijecat. Posebno ako nemamo dijece. I za koga onda živit nego za sebe. (a to nije isto sto i bit sebican. jedno je pomoc nekome, drugo je zivit svoj zivot kako drugi zele samo da ih ne uzmeniris. uvik ce neko bit uznemiren.)
No comments:
Post a Comment